Inspirirana događajima iz moje bliske prošlosti (čitaj: posljednjih mjeseci…) sjedim za računalom i za razliku od svih prethodnih - odlučila sam napisati jedan sasvim drugačiji post. Može li se ljubav mjeriti? Kojim se metričkim mjerama ona izražava?
Kontinuirano preispitavanje vlastitih odluka i sumnja u iskrenost tuđih postupaka sve su se češće izmjenivale na meniju mojih svakodnevnih razmišljanja. Da li bi me netko više cijenio i/ili volio ukoliko bih nešto napravila drugačije nego što jesam….. da li bi mi netko zamjerio ukoliko nešto (ne)bih napravila baš onako kako jesam?
Sigurna sam samo u jedno: nisam jedina koja ponekad osjeća kako joj je srce istjerano u kut…..
Često se sjetim one dobre stare…..”da se nisi trudio dopasti baš svakome, dopao bi se svima”…… da li je toplina i dopadljivost koju pružamo zajednici kroz bilo koji oblik svog postojanja i stvaranja nešto što je urođeno i o čemu ne razmišljamo, ili je to vještina koja se uči i godinama unaprijeđuje dok ne postane savršena?
Empatija i interakcija s okolinom moj su najveći pokretač. Nikada ne mogu biti tako loše da me dobra vibra među ljudima ne ubaci u brzinu i da mi vjetar u leđa. I nikada ne mogu biti tako dobro da me nečija tuga i nesreća ne dotakne i u trenu promijeni moje raspoloženje.
U posljednje tri godine otkako pišem ovaj blog mnogi ste me kroz neke postove upoznali i privatno. Ne razdvajam previše svoj privatni i poslovni život jer to je upravo to: MOJ ŽIVOT! Ja živim svoj poziv i ta se dva segmenta neminovno isprepliću. Ne dolazim doma u 5 sati nakon odrađenog osmosatnog radnog vremena i prestajem razmišljati o obavezama do slijedećeg jutra. Neki mi na tome zavide (u pozitivnom smislu) a neki vrlo dobro znaju kako je to ne dvostruki već višestruki mač. Ovisi o kutu gledanja :=)
Imam li pravo očekivati da će ljudi imati razumijevanja za ovaj tempo i način života i zadovoljiti se pruženom rukom ili će bespoštedno i sebično inzistirati hraniti svoje frustracije preko mojih leđa? Možda sam u krivu ukoliko to očekujem, možda se zaista pretvaram u stroj i ljudi to prepoznaju pa se prema meni tako i ponašaju? Kako mjeriti ljubav?
- Imati preko 2000 prijatelja na fejsu a nemati vremena s dvoje najdražih frendova popiti kavu…….
- Odraditi nekoliko stotina prezentacija i radionica i onda gledati kako bezobrazno kradu tvoje ideje i predstavljaju ih kao vlastite
- Nesebično dijeliti svoje znanje koje si stjecao godinama kako bi nekome pomogao u trenu a za to javno dobiti “po nosu”
- Biti “onaj” od kojeg se očekuje da će uvijek biti u top formi i spreman pomoći….no matter what…… a zauzvrat dobiti inbox pun upitnika i bezobraznih komentara ukoliko se ne odazoveš na upit u roku 24 sata?
Kako mjeriti ljubav?
I sinoć tako gledam neki film, seriju…..ni sama ne znam što…… i kaže jedan od likova da za sve postoji vrijeme i mjesto. I kako je strpljenje ključ uspjeha u bilo kojoj sferi života. I kako samo kukavice odustaju. I svašta još nešto……. A ja kao prava ribica od svega rečenog pamtim samo jednu stvar…… strpljenje.
Još uvijek nisam sigurna da li je važno dopasti se svima, ali sam sasvim sigurna da se ljubav ne mjeri u brojkama. U inat svima prozvanima u ovom postu odustati neću, ali kao odgovor svima ostalim……usporavam…………jer ljubav se mjeri u koracima. Oni mogu biti brži ili sporiji…..važno je da se hoda uspravno i ponosno, kojom brzinon to je manje važno.
